Laurent Gounelle u svojoj knjizi  „Čovjek koji je tražio sreću“ sjajno je opisao razloge zašto o sebi mislimo to što mislimo. Izdvojili smo odlomak u kojem je na jednostavan i slikovit način opisano kako ponašanje roditelja može utjecati na sliku koju će dijete stvoriti o sebi.

„Rekao si da postoje i neki drugi razlozi zašto mislimo o sebi to što mislimo?“

„Da, postoje određeni zaključci koje izvlačimo iz svog životnog iskustva, a da toga nismo svjesni.“

„Volio bih čuti primjer.“

„Dobro, relativno jednostavan način da ilustriram je ovaj: zamisli dijete čiji roditelji slabo reagiraju na ono što dijete radi. Dijete plače? Roditelji se i ne pomaknu. Viče? Ni riječi. Smije se? Nema reakcije. Možeš zamisliti da će to dijete s vremenom razviti osjećaj da nema nikakvog utjecaja na svijet oko sebe, da od drugih ne može dobiti ništa. Ono to neće svjesno reći samome sebi, naravno, naročito ne u tim godinama. To je samo osjećaj, dojam, nešto u što je dijete uvučeno. No, da sve to do krajnosti pojednostavimo, pogotovo ako pretpostavimo da nema nikakvih drugačijih ili suprotnih iskustava, možeš zamisliti da će, kad odraste, takva osoba biti fatalist i nikad neće pristupiti drugima kako bi dobio od njih nešto što želi, niti će ikada pokušati promijeniti stvari. Ako ga netko od prijatelja, na primjer, pokuša izvući iz takvog stanja, neće moći, nego će zauvijek morati prihvatiti pasivnost. Nema smisla uvjeravati ga da reagira, da pronalazi rješenja, kuca na tuđa vrata, preuzme kontrolu nad situacijom, kontaktira ljude… Ništa neće pomoći. Što je još gore, možda će ga taj prijatelj prestrogo osuditi i reagirati pregrubo, ali bez rezultata. Sve je to samo rezultat ranijeg vjerovanja, duboko ukorijenjenog u njemu, da ne može ni na koji način utjecati na ljude, niti može od njih nešto dobiti. Neće u to čak ni svjesno povjerovati. Za njega je to naprosto tako; to je stvarnost, njegova stvarnost.

„Razuvjeri me: takvi roditelji ne postoje, zar ne?“

„To je bio samo primjer. Osim toga, možeš zamisliti i suprotan primjer; roditelji koji previše reagiraju na svoje dijete i njegove najmanje promjene raspoloženja. Ako plače, oni dotrče. Ako se smije, oni su oduševljeni. Dijete će bez sumnje, razviti osjećaj da utječe na svoju okolinu i, da skratimo priču, možeš pretpostaviti da će, kad odraste, postati vrlo aktivna ili zavodljiva osoba, netko tko je uvjeren na svoj utjecaj na druge ljude, i nikad neće oklijevati da zatraži ono što želi. Ali, neće biti svjestan što je dovelo do takvog životnog stava. Njemu se čini da je sve prilično jasno; naprosto utječe na druge ljude. To je jednostavno tako. Ne zna da je to vjerovanje rezultat onoga što je u njega usađeno i što je iskusio kao dijete.“

Po ovom slikovito opisanom primjeru možemo vidjeti kako naše ponašanje može utjecati na razvoj našeg djeteta. Nemojmo se sad kruto držati ove ideje, pa skakati baš na najmanje promjene raspoloženje djeteta, no korisno je da imamo ideju i znanje jer tada ne prepuštamo odgoj slučaju.

Tekst: Sanjica Ćaćić  Nlp master trener & family coach