Gledajući unazad, 27 godina kasnije, divim se tome koliko je malo bilo potrebno da odgojim zdravo dijete u Nepalskom selu. Većina ljudi je tada svoju djecu odgajala na isti način kao što su to ljudi radili vjekovima unazad, uz puno ljubavi i ne previše stvari.

”Udala sam se za pripadnika visoke kaste u ravnicama Nepala, i rodila sina u maloj bolnici udaljenoj oko 45 minuta od našeg sela”, počinje priču o svom majčinstvu antropologinja i autorica knjige: “Dok su bogovi spavali: Putovanje kroz ljubav i pobune u Nepalu”, Elizabeth Enslin.

Živjeli smo na selu sve do sinovljevih osam mjeseci. Generacijama unazad, preci mog muža bili su farmeri. Uzgajali su rižu i leću, podizali bivole radi mlijeka i obrade zemljišta, sami su proizvodili gnojivo i uzgajali koze i piliće zbog mesa. Kao antropolog, rasla sam kampirajući na sjeverozapadu, tako da sam se lako navikla na rustične uvjete života. Ali kao mlada majka, često bih poželjela neke pogodnosti: toalet u kojem se može sjediti, topli tuš, mašinu za pranje odjeće. Također sam žudjela za stvarima koje sam smatrala važnim za lakše odgajanje djece – čašama koje ne cure, gotovim kašicama za bebe, stolicama za hranjenje, zaštitnim ogradicama, malim cipelama. Ali gledajući unazad, 27 godina kasnije, divim se tome koliko je malo bilo potrebno da se podigne zdravo dijete u Nepalskom selu, kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Većina ljudi je tada svoju djecu odgajala na isti način na koji su to ljudi radili vjekovima unazad, uz puno ljubavi i ne previše stvari.

Evo nekoliko, sada neizostavnih bebi stvari, koje mi nisu trebale za podizanje djeteta u Nepalu:

1. Kolica

Mnogi seljani i danas odgajaju svoje bebe u rukama ili u jednostavnoj marami za bebe. Tada se to podrazumijevalo. Majka mi je kasnije poslala klokan nosiljku, tako da sam mogla  rasporediti bebinu težinu na oba ramena, ali i  držati sina uz sebe ušuškanog i mirnog na grudima. Bila sam zahvalna onome tko je izumio tu nosiljku. Kasnije, kako je bebač rastao i postajao teži, i kako su me  leđa počela boljeti od težine, maštala sam o kolicima. Naravno, to ne bi funkcioniralo na neravnim makadamima Nepala. Iako sam bila svjesna da mi nisu bila neophodna. Uvijek je u blizini bila neka teta, ujna, rođaka ili susjeda, koje su rado držale ili nosile bebu na smjenu. I on je odrastao sretan i voljen.

2. Krevetić, bebina soba i posteljina

Tri generacije su tada dijelile sobu i postelju u našoj kući. Nije bilo prostora za bebinu sobu. Također nije bilo ni želje za tim. Rođaci i prijatelji tamo bili su užasnuti činjenicom da ljudi i bebe spavaju odvojeno u SAD. U Nepalu, dijete jednostavno spava s roditeljima ili drugim srodnicima, ušuškano u zajedničku deku. Ja prva, voljela sam  spavati pored svojeg sina. On bi pored mene začas zaspao, a kada bi se probudio gladan bila sam odmah tu, pored njega da ga dojim. Po odlasku iz Nepala smo se razdvojili, ali kad god bismo se kasnije vratili, iako je bio stariji, on bi spavao ili sa mnom ili bi se ušuškao kod nekog od svojih rođaka.

3. Kada za bebe

Nismo imali kadu ili tuš u našem domu. Bili smo sretni da imamo pumpu za vodu koja crpi čistu podzemnu vodu. Ona  se koristila i za igru, preko nje su se djeca penjala na drveće. Poslije par godina samo platili da nam betoniraju platformu na kojoj smo se kupali. Da bi se netko ​​okupao, čučnuo bi na platformu u oskudnoj odjeći, pumpao vodu u plastičnu kantu i polijevao se manjom posudom. Naravno, za novorođenče smo grijali vodu, i polijevali ga nad aluminijskim loncem u kojem smo inače prali veš. Kada je malo narastao, čučao je u plastičnoj posudi dok ga kupamo, ali ubrzo smo ga naučili da otrpi tuširanje vani, koje je vjerojatno bilo jedna od stvari zaslužnih za njegov dobar imunitet.

4. Elektronika

Tek sada, s ove distance, kada smo svi zatrpani ekranima i tehnikom, shvaćam koliko smo tada bili sretni. Nitko u selu tada nije imao elektronske aparate, pa ni televizor u kući. Obitelj je provodila dane i večeri sa svojima najbližima u razgovoru, pjevanju, radu, igrama. Dakle, moj sin je imao svoj klub obožavatelja i bez društvenih mreža. Svaki dan su ga mazili, škakljali, voljeli, ljubili, nosili, vodili u šetnju, brali mu maline i slične stvari. Još u prvim mjesecima, primijetila sam da je posebno fasciniran licima starijih ljudi. Satima bi zurio u njihove duboke bore i osmjeh, a zatim pratio njihove oči, onako kako sad primjećujem da mladi pomno prate ekrane svojih pametnih telefona i računala.

5. Igračke

Priznajem da je dio mene želio da sina zatrpa s igračkama za kojima sam žudjela kao dijete: plastičnim dinosaurima, slagalicama, lego kockama, plišanim životinjama. Kada smo otišli živjeti u Ameriku, kupovali smo igračke ali ih nikad nismo pakirali sa sobom kada bismo odlazili u Nepal. Tamo, moj sin se igrao zdjelama i  loncima, kamenjem, palicama, s kozama, blatom i prašinom, rođacima. Penjao bi se na mango drveće i fikuse. I nikada se nije žalio da mu je dosadno, dok  mu je u Americi, iako okružen igračkama, često bilo dosadno.

6. Ogradica i mobilni telefoni

Umjesto ogradice mi smo imali malu drvenu kolijevku koju nam je napravio rođak. Objesili bismo je da visi s našeg starog škripavog krova, ali to nije bilo mjesto gdje bi provodio sate, ne, tu bismo ga stavili da zaspe preko dana da bio nam bio na oku dok radimo vani ili sjedimo i razgovaramo. Čak i kad bi se probudio, bio bi miran još neko vrijeme, gledajući svjetlost i boje kroz letvice kuće, vrapce koji ulaze i izlaze ispod strehe, nasmijanog djeda ili rođaka koji ga ljuljuškaju.

Izvor: Hafington Post