Onog trenutka kad smo dali mobitel i tablet u ruke na neograničeno vrijeme svojoj djeci, zapravo smo pritisnuli  “stop” razvoju vlastite djece. Kao da smo ih uskratili djetinjstvo jer naša djeca više ne stvaraju nezaboravne uspomene, ne skupljaju nova iskustva a njihov um je preselio u virtualni svijet gdje su oni samo nijemi promatrači.

Piše: Snežana Golić, pedagog

Ako bi dijete stalno željelo odlaziti u kockarnicu svi roditelji bi se zabrinuli, ali kada djeca non-stop traže i žele telefon ili crtani, roditelji ne shvaćaju da je to vrlo  slična ovisnost. Od kada postoje mobiteli roditelji mogu na miru ručati, piti kavu, družiti se, raditi, pospremati, kuhati, čitati novine  ili također gledati u telefon… Ne bi bilo strašno da roditelji “kupe” sebi pola sata mira po nekad, no situacija je mnogo gora. Svaki konflikt, svako neželjeno ponašanje, svaki zalogaj… servira se uz polu nesvjesno stanje djeteta, jer tu je šareni telefon. To je čista prevara djeteta , ako mene pitate.

Puno roditelja dalo je bebama i starijoj djeci telefone i time pritisnulo “stop” na razvoj svoje djece, na stvaranje nezaboravnih uspomena, stjecanje novih iskustava i preselilo njihov um u virtualni svijet gdje su djeca nijemi promatrači.

Kada se okrenem unazad, ne dvosmisleno shvaćam da mi je ka ostvarenju svih mojih želja most bila moć komunikacije i shvaćanja međuljudskih odnosa.

Druga majka mudrosti koju uočavam je strpljenje. Ništa bez strpljenja. Bila je to teška lekcija za mene.

Treća, bez koje se ne može ni u jedno društvo je kompromis. Bez kompromisa nema braka, kumstva, niti poslovne suradnje.

Kažu stariji: “Da su mi tvoje godine, a ovo iskustvo, znao bih kako iskoristiti život”, ali svaka mlada generacija ima svoje iskustvo i na njemu gradi budućnost. Pitam se, što će se desiti s djecom koja nemaju iskustvo bez telefona kao mjesta okupljanja vršnjaka, pa slobodno možemo  reći da “godine prolaze, a iskustva nema”.

Četvrta i peta kraljica uspjeha su volja i upornost. Čak i ako si bio prvi u redu za neki talent, bez volje i upornosti, “se možeš slikati”. Isto je i sa školovanjem, započinjanjem biznisa… A upornost i volja se neprimjetno grade kroz djetinjstvo. Ili se površnim uživanjima, koja pruža moderna tehnologija skoro potpuno blokiraju.

Da li su ta djeca spremna na provođenje slobodnog vremena bez stimulansa sa strane? Da li mogu podnijeti dosadu? Poznato je da dosada djeci donosi kreativnost i maštu. Upravo to su šesta i sedma blokada na mojoj listi.

Problem su vid, kralježnica, virtualni svijet i virtualni identitet… ali najveći problem, po mom mišljenju, je što djetinjstvo prolazi pored tih nepokretnih, mirnih, šutljivih osoba u razvoju. Problem je u propuštanju. Propuštanju djetinjstva i života, koji nema reprizu.

Pitam se, što bi se desilo kad bi odjednom djeca ostala bez telefona? Da li smo ih naučili pristojno sjediti za stolom i jesti (ili su propustili te lekcije)? Da li su sposobna igrati se samostalno duže od pola sata? Da li su upoznala sebe? A poznajete li vi svoju djecu u realnom svijetu? Da li su osjetili život ili samo umjetni svijet stimulacija??

I pitam sada roditelje glasno: Da li biste im dali lijekove, koji ih  isto tako umiruju,  da vam ne smetaju, da šute i nesvjesno gutaju hranu, da ništa ne traže i da im nikada nije dosadno, da im ne treba društvo, kontakt s vama… ništa da im ne treba sem tih čarobnih lijekova??? Nadam se da vam zvuči strašno i da je odgovor “ne”. Ali možda ste vrlo sličnu stvar uradili. Zaustavili  ste život i razvoj svojim mališana, zbog malo trenutnog mira.

Umjesto da budu glavni i najaktivniji junaci vlastitih života, djeca su postala nepomični i šutljivi promatrači, bez ikakvih dodatnih želja.

Heeej, što sve propuštaju ti klinci!! Nisu oni krivi i baš mi ih je žao.

Izvor: Detinjarije.com