Jučer je pao snijeg, našli smo super snjegovića i objavili foto na Facebooku s porukom „Ajmo djeco brzo, brzo van.“ Jedna mama nam je ovako komentirala objavu:

Kako je to bilo nekad

Odrasla sam u Gajnicama, i moja djeca isto. U blizini zgrade bilo je brdo. Oko njega stazice. Dok sam bila mala brdo mi je bilo ogromno, posebno kad padne snijeg, činilo mi se da se duuugo moram penjati za onu minuticu uživanja kad se sa sanjkama spuštam dole. A spustila bih se i popela barem 100 puta u jednom danu sa stotinu svojih prijatelja.

Ako je ikome zima draga onda su to djeca. Djeca jedina žele da zima duže traje. Nekako mi se čini da je snijeg uvijek pao kad su već prošli zimski praznici. Imam puno sjećanja na grudanja pred školom, jurnjave doma, bacanja školske torbe i trčanja na brdo. I roditelji su to poštivali, mijenjali su pravila. Puštali su nas na brdo do kad smo god htjeli. Čak su i učitelji imali razumijevanja za nenapisanu domaću zadaću. Sva pravila su prestala jer je svima bilo važno da djeca uživaju u igri na snijegu.

Dobro, ne baš sva… U vrijeme kad sam ja odrastala kupovao se jedan kaputić za školu, a za igranje smo nosili nešto staro. To je bilo pravilo. Jedne godine dobila sam prekrasan crveni kaputić od prave runske vune. Tata je dobio bonove u firmi koje je mogao potrošiti u tadašnjoj Standard konfekciji. Jedan dan sam direktno iz škole išla na sanjkanje i zaprljala sam novi crveni kaputić. Od straha što će mi mama reći, brzo sam ga strpala u perilicu za rublje i oprala. Kad sam ga izvadila bio je par brojeva manji… premali i za moju tri godine mlađu sestru… Kako je priča završila ne mogu se sjetiti…sreća je da djeca pamte samo lijepe doživljaje…😊

Sa svojom djecom sam isto tako provodila sve snježne dane na tom istom brdu. I oni imaju sjećanja. Prošle su godine a situacija je bila slična, puno je bilo djece, jedino su sanjke bile malo drugačije, sad su već svi imali skafandere i pod punom opremom se spuštali niz brdo. Razlika je bila i ta da smo mi roditelji bili prisutni.  Smrzavali smo se ali smo znali koliko je sanjkanje važno djeci.

S tim mislima danas sam sjela u auto i krenula prema mom brdu u Gajnicama. Nadala sam se da ću demantirati mamu koja nam je ostavila komentar s početka priče.

Ostala sam u šoku! Evo mog brda:

 

Brdo je tu ali djece nema…

 

Čak su stavili ispred brda sprave za vježbanje, no ni ljudi nema.

Djeca su se na ovom brdu sanjkala zadnjih 40 godina! Ponovit ću komentar mame Petre: „JA NE KUŽIM STVARNO ŠTO SE DOGAĐA“

Može li mi netko objasniti?