Kako dokinuti hiperinflaciju superodlikaša, trčanja za prosjekom, a ne nužno težnju znanju, i stres upisa u željenu srednju!
 Prenosimo u cijelosti status bivšeg odlikaša Ante Lucica
U našem obrazovnom sustavu, koji je sam po sebi veliko minsko polje, postoji jedan tihi ubojica koji najprije napadne samu djecu, a potom potiho metastazira i proširi se (visoko obrazovanim) društvom. Taj ubojica zove se 5,0 – slovima “pet nula”.
Premalo se kritički razgovara o samom konceptu ili fenomenu “savršenog prosjeka ocjena”. Štoviše, u praksi se 5,0 gotovo uvijek spominje kao nešto apsolutno pozitivno, pohvalno.
Promislimo na trenutak što zapravo znači imati *prosjek 5,0*. Ako krenemo od pretpostavke da su ocjene zamišljene kao (realan) pokazatelj znanja, znači li to da je učenik_ca (ž/t/m) izvrstan_a u SVEMU? U baš svakom području? Naravno da u stvarnosti to nije, niti u 99,99% slučajeva može biti tako. Zašto se onda to događa? Zašto njegujemo narativ da je 5,0 poželjan uspjeh i time lažemo djecu, stvarajući im u srcima i glavama jedan nerealan svijet koji će ih sve više razočaravati, kao da nije dovoljno to što im i bez toga sustavno zagorčavamo život raznovrsnim debilanama?
Ima ona pomalo klišejevska ali vrlo snažna rečenica: “Ako si najbolji u razredu, u krivom si razredu”. Ta pošast zvana 5,0 odvraća fokus sa samog učenja (stjecanja znanja, svijesti, savjesti i vještina) i naglasak stavlja na toksično natjecanje – kako sa samim sobom, tako i s drugom djecom, a najviše kako bi se “upalo” u željenu gimnaziju. Inflacija savršenih odlikaša toliko je uzela maha da svake godine u medijima čitamo kako učenik XY čiji prosjek je 4,9 ili čak 5,0 nije uspio upisati željenu gimnaziju. Ni izvannastavne aktivnosti nisu pomogle. Zašto klince sustavno guramo u “Hunger Games” ocjena i izlažemo ih tolikom stresu?! Zašto ih utapamo u iluzijama? Sve sam uvjereniji da radimo zločin. ZLO-ČIN.
Ovo pišem kao nekadašnji 5,0 učenik. Svaki sam razred u hrvatskoj OŠ prošao s 5,0. U međunarodnoj srednjoj mi je prosjek uvijek bio debelo iznad 4,5 kada bi se izračunavao prema hrvatskom standardu. Ganjao sam ocjene k’o blesav. Uzrujavao se i stresirao. Jer sam bio uvjeren da moram u svemu biti top. Iz današnje perspektive to mi izgleda nadrealno, ali tada su mi odlične ocjene (uz izlaske, hobije i razne nepodopštine) bile među glavnim izvorima naleta serotonina. Jer čvarci. Jer stipendija. Jer faks. Jer ispadam genije. Kata-faking-strofa. I što je zanimljivo, obitelj me stvarno nije prisiljavala ni na što. Vjerojatno su ta moja “uvjerenja” nastala kao kombinacija bezbroj signala iz okruženja.
Život, i karijera kao njegov sastavni dio, kompleksni su i nepredvidivi. Niti su svi rođeni jednaki, niti svatko ima iste afinitete, talente ili vještine. I to je zapravo ljepota nesavršenosti života. Smatram da je u redu da se to šarenilo ocrtava u ocjenama. U toj realnijoj široj slici još je lakše prepoznati talente, afinitete i iskrene interese te ih organski razvijati ili im omogućiti da se razviju na plodnom tlu – nezagađenom birokratskim očekivanjima. Ocjene su, nažalost, postale upravo to: način ispunjavanja birokratskih očekivanja, a sve manje odraz znanja. Treba imat’ papir. Treba pokazat’ brojku. Mali mi je proš’o s pet, a tvoj? Da s pet… proš’o je s pet nula, rođo!
Nedavno mi se jedna kolegica koja radi u školi žalila kako je jedna mama napravila incident u školi i zvala inspekciju jer joj je kćer dobila 4. VRLO. DOBAR. ČETIRI. Alo? Pa koliko bolestan i patološki samodopadan moraš biti!? I što je najtragičnije, kaže da to nije prvi put i da svake godine toga bude sve više…
Nemam pri ruci znanstveni dokaz (to će znati kolege koji su kompetentniji od mene u ovom području), ali dojma sam da je većina uspješnih poduzetnika, znanstvenika i inovatora bila prosječna u školi. Barem ovi koje ja poznajem. Ganjali su svoje strasti, razvijali interese, oštrili vještine i ekspertize. NEOPTEREĆENI. I danas su uglavnom sretni i posloženi ljudi.
Počela je nova školska godina. Apeliram na roditelje da ne traumatiziraju vlastitu djecu svojim ili tuđim očekivanjima koja se često imaju manifestirati u “odličnim ocjenama”. Pogotovo ne u ovo zlo doba pandemije, maskica i online nastave. Radije se fokusirajmo da nam djeca izrastu u dobre, odgovorne i znatiželjne ljude svjesne sebe i svojih vrlina/nedostataka te željne kovanja vlastite sreće. To kovanje moguće je ako se oslobodimo okova toksičnog perfekcionizma koji je dosad, uvjeren sam, neprimjetno uništio čitave generacije mladih kreativaca, a društvo zakinuo za brojne tesle i rimce utopivši ih u tzv. “moraš-kiselini”.
Slažete li se?
abecedaroditeljstva