Na žalost, puno je roditelja sa svojom djecom preselilo u neke druge zemlje i drugačije školske sustave.  Još je jedna školska godina završila, možda je ovo trenutak za promišljanje što bi mogli učiniti bolje sljedeće godine… napraviti prvi mali korak za maraton promjena koji je našem školstvu potreban.

Prenosimo vam status jedne mame koja je sa svojom djecom preselila u Njemačku, pa promatra školstvo iz nove perspektive i doživljava sasvim različita iskustva od onih koja je imala u Hrvatskoj.

Prolazim kraj osnovne škole. Kraj ograde – potok. Djeca skinula cipele i tijekom školskog odmora gacaju po potoku. Učitelji ih gledaju. U redu im je da djeca gacaju po potoku pod odmorom.

Kod nas u školi nisu djecu za vrijeme odmora htjeli pustiti na dvorište.
– Nemamo ogradu – kaže učiteljica
– Kako nemate? Imate 1000 m ograde oko predivnog dvorišta?!
– Nemamo vrata – kaže
– Ako su vrata problem, ja ću vam kupiti vrata, organizirat ćemo se mi roditelji, netko se bavi time, skupit cemo novce…
– Aaaa… nemozese #takavvamjesustavgospodjo

A u školu me zvalo jer mi se sin, tada jedanaestogodišnjak, navodno naguravao s drugom djecom, stojeći u redu pred učionicom, u liniji… kad sam saznala da djeca nemaju odmor u dvorištu, niti smiju trčati tijekom šestsatnog radnog dana…

Pogledala sam s onim pogledom koji je stvorio trajne neprijatelje u školskom sustavu – pogledom istinske nevjerice, najdubljeg čuđenja i iskrene zgroženosti.

– Da ja, s 40 godina, šest sati moram stajati mirno, bez da se prošetam – i ja bih se naguravala, vikala, kunem vam se, razrednice…
– Nama bi netko mogao otići… u dućan… ne možemo mi njih stalno paziti…

Tu su ledenjaci počeli pucati i bilo je pitanje trenutka kad će nas nešto zauvijek razdvojiti.

Nisam sklona nenormalnom. Nisam sklona trpiti bullshit koji je u mojoj moći da promijenim. Nisam sklona igrati se da car nije gol.

I stala sam tako kraj njemačke škole, djeca gacaju po potoku, i drago mi je da sam došla gdje djeca gacaju po potoku u predahu od nastave. Meni to treba da je tako.

Drago mi je da je ona dilema – netko je ovdje lud – na kraju isključuje mene kao nenormalnu osobu.

I vjerujem da je sto problema. Svakakvi roditelji, svakakva djeca, kojekakav cirkus koji se u Hrvatskoj opleo kao bršljan oko zdravog razuma i isisao mu život.

Ja samo nisam htjela reći bobu pop.

Samo to.

Čini se da je većini to super odgovaralo.

Škola – i pedagogija u kojoj djeca ne smiju istrčati se pod velikim odmorom u predivnom dvorištu.

To nije pedagogija. I ja nisam htjela praviti se da djecu šaljem u školu.

Više sam puta tražila informacije od Ministarstva, pa su mi rekli da ne znaju, pravilnik za to nema, a je li u izradi, nisu sigurni.

Rekli su mi i da pravilnik oko zaštite mentanog zdravlja djece vs nemilosrdno stalno ispitivanju nije donešen.

Bit će, ipak, da je pravilnik protiv odmora za djecu u školskom dvorištu donešen.. barem u nekim školama.

 

Ovaj status je objavila:

Željka Babić   autorica knjige “Kako otkriti toplu vodu”rođena u kišovitom studenom 1976. godine u Rijeci, a odrasla je na Lošinju. Malo je išla u školu, pa se malo u igri pretvarala da živi u kući na gumbe (a sad se to više ne igra, nego uistinu živi), verala se po stablima masline i puno čitala. Uslijed svog djetinjstva, ne osjeća se pozvanom kritizirati nove naraštaje. Dapače, obožava djecu i uživa u njihovom rezoniranju i načinu kako gledaju na svijet oko sebe. Misli da su moderni klinci sve pametniji i uživa provoditi vrijeme s njima.

Završila je studij Slavistike u Zagrebu i ostvarila san koji je imala još kao četverogodišnjakinja da postane neki „kao“ pisac. Radi kao content i copy, a i UX writer, a u slobodno vrijeme piše, provodi vrijeme s djecom i prijateljima, čita i trudi se dovoljno ići u prirodu. Uz književnost, obožava tehnologiju i želi da svi, prije svega, budemo bolji ljudi jer bolji svijet počinje od osobnog mira i sreće svakog od nas.

abecedaroditeljstva